Uspjeh meritokracije: Kako pretvoriti sport u privatni holding jedne stranke

Zaboravite na talent, trening i godine žilavog rada. U Hrvatskoj postoji puno učinkovitiji put do vrha – dovoljno je samo pronaći pravu 'člansku iskaznicu', jer je ona, kao što svi znamo, 'najbolji recept za uspon u hijerarhiji'. Zašto uopće gubiti vrijeme na sportsku stručnost kada možete primijeniti vrhunsku korporativnu strategiju eliminacije nepoželjnih? Kao što je jedan prosvijećeni general mudro primijetio: 'Što će nam ovaj čovjek na čelu odbora, on je SDP-ovac!?'. To je taj vrhunac profesionalizma i 'nestranačkog konteksta' koji nam omogućuje da sport gledamo kao jedan veliki, ugođni obiteljski biznis.

Na vrhu ove piramide sija Hrvatski olimpijski odbor, ta prekrasna 'krovna institucija preko koje se prelamaju novac, legitimitet i utjecaj'. Tamo vlada Zlatko Mateša, koji već 24 godine pokazuje kako se uspješno upravlja resursima, dok mu pomažu bivši ministri koji vode tenis, taekwondo i nogomet. To nije nepotizam, dragi prijatelji, to je optimizacija ljudskih resursa! Neki su čak stavili članstvo u 'mirovanje', vjerojatno kako bi ostavili malo prostora za nove, mlade i jednako lojalne kandidate u košarci, hrvanju i karateu.

Naravno, sve se to vrti oko onoga što ekonomisti zovu 'ekosustav'. U našem slučaju, to je sustav gdje se javni novac iz proračuna, HEP-a, Janafa i Hrvatske lutrije pretvara u lojalnost. Ako želite preživjeti, morate 'igrati po HDZ-ovim pravilima', jer bez 'zelenog svjetla iz Banskih dvora' vaš budžet nestaje brže nego sprinter na 100 metara. Tko bi uopće htio privatni kapital kad imate pristup državnom trodušilniku?

I naravno, u ovom benevolentnom sustavu, oni koji drže ključeve od trezora moraju biti 'pravedno honorirani'. To je taj šarm modernog upravljanja: npr. u Hrvatskom judo savezu, gdje je navodno novi terenac završio kod supruge počasnog predsjednika, dok je stari otišao u suprotnom smjeru. To nije korupcija, to je samo 'kreativni leasing' i briga o obiteljskim vrijednostima.

Na kraju, ne smijemo zaboraviti da 'stranačka infrastruktura ima veliku težinu'. To nam samo dokazuje da je sport u Hrvatskoj zapravo najuspješnija privatna tvrtka na tržištu, samo s tom malom razlikom što je plaćamo svi mi, dok se dividendama uživaju oni s pravim pečatom u džepu.