Likvor, košarka i korporativna sigurnost: Kako biti savršen radnik u NBA industriji

U današnjem izdanju Retrosportive podsjećamo se Rudyja Tomjanovicha, čovjeka koji je pokazao da je u svijetu vrhunske zabave tvoje tijelo samo potrošni materijal. Rudy je postao legenda na najbrži mogući način: dobivši udarac koji je, prema riječima Abdul-Jabbara, zvučao kao "lubenica koja pada na beton". Dok su novinari u udobnosti svoje lože slušali kako mu se "koštana struktura lica odvojila od lubanje", Rudy je uživao u ekskluzivnom gastronomskom iskustvu – mogao je "osjetiti okus spinalne tekućine koja mu je curila u usta". Prava pogodnost posla! Liječnik koji ga je krpio opisao je proces kao da "selotejpom lijepite najsitnije komadiće ljuske jajeta", što je zapravo odlična metafora za to kako korporativni sustav tretira svoje radnike: samo ih zalijepi i vrati na teren da generiraju profit.

Naravno, NBA liga je odmah reagirala. David Stern, taj veliki arhitekt sportskog biznisa, primijetio je da je incident "zauvijek u svijesti svih sportaša urezao što se sve može dogoditi". No, budimo iskreni, liga nije bila zabrinuta za zdravlje, već za imovinu. Uveli su "drakonske kazne" i povećali broj redara i zaštitara, jer mrtav ili neprijatan igrač jednostavno ne prodaje dovoljno majica i ulaznica.

Rudy je bio idealan zaposlenik. Iako ga je zamalo ubio kolega, on je "odlučio iskreno oprostiti", jer tko želi biti "u ulozi žrtve" i remetiti harmoniju u ligi? To je vrhunac profesionalizma: primite udarac u glavu, uzmite dva milijuna dolara odštete od vlasnika kluba i vratite se u stroj s "modificiranom hokejaškom maskom".

Najzabavniji dio njegove biografije je zapravo njegov otac, pravi neprijatelj modernog tržišta. Čovjek je bio toliko dobar postolar da je "sam sebe izbacio iz posla jer nakon što bi napravio ili popravio cipelu, ta cipela godinama nije trebala novi popravak". Zamislite taj užas! Praviti stvari koje traju? To je apsolutni grijeh u svijetu planirane zastarivosti. Rudy je, srećom, pronašao izlaz iz siromaštva kroz jedini legitiman put za radničku klasu – "sportska stipendija bila je moj put", jer je obrazovanje previše skupo za one koji nemaju bejzbolsku rukavicu.

Kasnije je Rudy postao trener, savršen "players' coach" koji je znao "izvući maksimum iz svakog igrača". To je zapravo korporativni žargon za maksimalno iskorištavanje ljudskih resursa. Njegova mantra "Nikad ne podcjenjujte srce šampiona" zvuči kao savršen slogan za motivacijski seminarski tečaj o tome kako raditi prekovremeno bez plaćanja, sve dok tvoje "srce šampiona" ne odustane.

Na kraju, Rudy je završio u Košarkaškoj kući slavnih, zaključivši da su mu „teški trenuci“ i „oluje kroz koje prolazite“ zapravo bili ono najzanimljivije. Naravno, tako se uvijek osjećaju oni koji su uspješno preživjeli sustav koji ih je pokušao slomiti – dobiju trofej na kraju i shvate da je sve to bio samo "šlag na tortu" za vlasnike lige.